U Nadbiskupskom domu predstavljena je uskrsna poruka riječkog nadbiskupa Ivana Devčića

 
Draga braćo i sestre!1. U evanđeoskim kazivanjima o Isusovu uskrsnuću upada nam u oči da ga oni koji ga nakon njegova uskrsnuća susreću odmah ne prepoznaju. Kao da se na njima ispunjava Isusova riječ: „gledajući ne vide i slušajući ne čuju i ne razumiju“ (Mt 13, 13). Doista, Marija Magdalena ga vidi i čuje kako govori, ali ne opaža niti shvaća da je to on, nego misli da je vrtlar (usp. Iv 20, 15). O dvojici učenika kojima se pridružio na putu od Jeruzalema do Emausa sv. Luka bilježi: „Prepoznati ga – bijaše uskraćeno njihovim očima“ (Lk 24, 16). Kada se na uskrsni dan navečer iznenada pojavljuje među jedanaestoricom, oni su prestrašeni i zbunjeni, jer misle da je utvara. Isto tako, kad se, nakon neuspjelog ribolova svojih učenika, pojavljuje na obali Tiberijadskog jezera te ih pita imaju li što za jelo i poziva da bace mrežu na desnu stranu lađe, „učenici nisu znali da je to Isus“ (Iv 21, 4).2. Kako objasniti tu činjenicu da Isusa najprije ne prepoznaju, a zatim ipak uviđaju da je to on? Zacijelo je jedno od obrazloženja to da se uskrsnućem Isusovo tijelo preobrazilo i zadobilo poseban sjaj, što otežava njegovo prepoznavanje. U tom smislu sv. Pavao piše: „Ima tjelesa nebeskih i tjelesa zemaljskih, ali drugi je sjaj nebeskih, a drugi zemaljskih“ (1Kor 15, 40). Isusovo uskrsno tijelo pripada ovoj drugoj vrsti tijela. To je neraspadljivo, duhovno, nebesko tijelo sa svojim posebnim sjajem, dok mu je prijašnje tijelo bilo kao kod svakog čovjeka: zemaljsko, tjelesno, raspadljivo. Zbog preobrazbe koja se uskrsnućem na njemu dogodila, ono više ne podliježe zakonima prostora i vremena, pa se Isus može iznenada pojaviti i nestati. A očito je, dok ga vide i čuju, a ipak ne prepoznaju, da su se tom preobrazbom na neki način izmijenila i obilježja po kojima su ga prije uskrsnuća poznavali.3. No, to posebno stanje Isusova uskrsnulog tijela ne bi ipak trebalo biti nepremostivom zaprekom za prepoznavanje Isusa, jer evanđelisti istovremeno ističu kontinuitet njegova uskrsnog stanja s preduskrsnim. Tako Isus, kad se iznenada među njima pojavljuje i kad primjećuje kako oni smatraju da je posrijedi utvara, poziva učenike neka ga opipaju „jer duh tijela i kostiju nema kao što vidite da ja imam“ i neka mu dadnu nešto za jesti (Lk 24, 39-43). A apostolu Tomi, koji nije bio s ostalim učenicima kod prvog ukazanja, kad se osmi dan ponovno među njima pojavio, govori: „Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran“ (Iv 20, 27). Isusovo uskrsnulo tijelo nije, dakle, neko posve novo tijelo nego njegovo prijašnje zemaljsko tijelo koje je uskrsnućem zadobilo posebnu produhovljenost i sjaj, zbog čega ga sv. Pavao naziva duhovnim i nebeskim tijelom. Budući da je Krist uskrsnuo kao „prvina usnulih“, tj. najprije on, „a zatim koji su Kristovi, o njegovu Dolasku“, kako kaže sv. Pavao (1Kor 15, 20. 23), smijemo se nadati da će, ako mu doista u ovom životu pripadamo, i naša tjelesa o uskrsnuću biti izmijenjena, ali ne i zamijenjena, što znači da će njihova raspadljivost prijeći u neraspadljivost, smrtnost u besmrtnost, ono što je zemaljsko u nebesko. Drugim riječima, oni koji vjeruju u uskrsnuće, nadaju se kako će ne samo dušom nego i svojim tijelom ući u puninu božanskog života. Upravo zbog toga kršćani imaju posebno poštovanje prema tijelu te ga čak smatraju „hramom Duha Svetoga“ (1Kor 6, 19), a ne nečim niskim i prezira vrijednim.4. Iz rečenoga proizlazi kako i u nečemu drugomu treba tražiti uzroke početnog neprepoznavanja uskrslog Isusa od strane njegovih učenika, a ne samo u izmjeni njegova tjelesnog stanja. Bog je u svijetu na skrovit način prisutan. A Isus je Sin Božji, koji je došao objaviti Božje kraljevstvo ljudima. Neprepoznavanje koje njegovi učenici pokazuju u susretu s njime posljedica je, dakle, te Isusove skrovitosti u kojoj dolazi do izražaja Božji način prisutnosti u svijetu. Ta je skrovitost ostala i nakon uskrsnuća, kao što je bila i prije dok je u svemu dijelio naš zemaljski život. On i nadalje ostaje skrovit, sada još i više nego prije uskrsnuća, jer je prije bilo skrito samo njegovo božanstvo, a sada je i njegovo čovještvo uskrsnućem tako preobraženo da ga je teško prepoznati. To upravo potvrđuju evanđeoski zapisi o prvim susretima uskrsloga Gospodina sa svojim učenicima.Ali toj njihovoj poteškoći Isus dolazi ususret na sličan način kao što je to činio prije uskrsnuća. Kao što se prije objavljivao mnogim čudesnim znakovima, tako se sada objavljuje mnogim ukazanjima o kojima svjedoče oni koji su ih doživjeli. Ali, što mu se događalo za vrijeme njegove zemaljske egzistencije, ponavlja se i sada kad je uskrsnuo. Kao što onda mnogi nisu reagirali na znakove i čudesa, tako i sada ima onih koji ga, unatoč ukazanjima, ne uspijevaju kao uskrsnuloga vidjeti i prepoznati.5. Uskrsna nam evanđelja, draga braćo i sestre, pokazuju kako uskrsnuli Gospodin na različite i vrlo neočekivane načine može biti s nama i među nama. Može nas pratiti poput neznanca, skriti se iza lika vrtlara ili nepoznatog čovjeka koji nas želi nečemu poučiti ili nas nešto pitati. Evanđelja nas poučavaju i što trebamo činiti kako bismo ga otkrili i s njime se otvoreno susreli. Da Marija Magdalena nije, nošena žarkom ljubavlju prema Isusu, stupila u razgovor s vrtlarom pitajući ga zna li gdje joj je dragi Učitelj, ne bi bila nikada iz njegovih usta čula riječ „Marijo“, po kojoj je prepoznala da je vrtlar sam uskrsnuli Gospodin. Da dvojica učenika nisu na svom putu prihvatili društvo neznanca, da su odbili slušati ga i s njime razgovarati te da ga na kraju puta nisu k sebi pozvali, ostali bi uskraćeni za divno iskustvo susreta s uskrsnulim Isusom za vrijeme večere u svome domu, što je radikalno promijenilo njihove živote. Da Isusovi učenici nakon neuspjela ribolova nisu poslušali savjet nepoznatog čovjeka koji im je s obale doviknuo da bace mrežu na desnu stranu lađe, ne samo da ne bi bili svjedoci čudesnog ribolova nego bi bili lišeni i susreta s uskrsnulim Gospodinom koji se skrivao iza tog neznanca. Evanđelja nam, dakle, govore kako Isus, iako je skrovit, nije daleko od nas, naprotiv, da nam je vrlo blizu, više nego što si i predočiti možemo i na načine koje i najmaštovitiji čovjek jedva može zamisliti. On nas prati na našim životnim putovima, dijeli naše sumnje i tegobe, ide pred nama u „Galileju“, tj. u našu svakodnevicu, često tako tmurnu i lišenu svakog božanskog sjaja. Ali otkriti ga mogu samo oni koji su strpljivi, pozorni, budni na svaki znak, otvoreni za susret i dijalog sa svakim čovjekom, ispunjeni i nošeni iskrenom željom i težnjom da Isusa otkriju i nađu. Oni koji unaprijed odustaju ili na prvoj prepreci posustaju kod traženja, koji su izgubili dinamiku duha i snagu volje i čežnje, postaju doista poput ljudi koji „gledajući ne vide i slušajući ne čuju i ne razumiju“.6. Na kraju bih želio posebno upozoriti na tri načina na koja nas uskrsnuli Gospodin uvijek pohađa. Prvo, pohađa nas i među nama i s nama boravi u svojoj riječi. Štoviše, Isus ističe kako onima koji slušaju i čuvaju njegovu riječ dolazi ne samo on nego i njegov Otac. U tom smislu kaže: „Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti“ (Iv 14, 23). Koliko je njegova riječ životvorna, potvrđuje i njegovo obećanje da oni koji je čuvaju „neće vidjeti smrti dovijeka“ (Iv 8, 51).Zatim, uskrsna nam evanđelja pokazuju kako Isus svojom riječi dolazi u susret ožalošćenim i očajnim ljudima, kao što su dvojica učenika na putu iz Jeruzalema u Emaus, kojima tako tumači riječ Pisma, da im srca počinju gorjeti novom nadom i novim životom. Slično se događa i Mariji Magdaleni kad ju je oslovio imenom. No on ne samo da upućuje svoju riječ siromašnima i žalosnima nego se i s njima poistovjećuje, očekujući da ga njegovi učenici upravo u njima prepoznaju i u tome nasljeduju. Zato kaže: „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste“ (Mt 25, 40).Konačno, onima koji ga ne prepoznaju ni u njegovoj riječi ni u siromasima s kojima se poistovjećuje, Isus daje mogućnost da ga sretnu u euharistiji. Na taj su ga način, nakon dugog hoda s njime i slušanja njegove riječi, jasno prepoznala dvojica učenika u Emausu. Dok je lomio kruh i davao im ga, tj. dok je s njima slavio euharistiju, njima su se otvorile oči „te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju“ (Lk 24, 30-31). No to što ga više nisu vidjeli, ne znači da je od njih otišao, jer on kaže: „Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu“ (Iv 6, 54). Riječ je, dakle, o nerazdvojivoj povezanosti Isusa sa svojim učenicima euharistijskim otajstvom.Dakako, sva ta tri načina međusobno su nerazdvojivo povezana. U tom smislu i riječ i euharistija upućuju na siromahe, ali i siromasi su, shvaćeni u evanđeoskom smislu, oni koji su jedini sposobni uskrsloga Krista u njegovoj riječi i u znacima kruha i vina, kao i u svakom čovjeku, posebno u onom u nevolji, prepoznati i prihvatiti. Gdje nema duha siromaštva, tu Krist ostaje neotkriven bez obzira koliko nam jasne znakove svoje skrivene nazočnosti davao!7. Draga braćo i sestre, upravo je u tijeku proslava Euharistijske godine u našoj nadbiskupiji, koja nam je izvrsna prigoda da se podsjetimo i više u svojem životu vrednujemo tri upravo spomenuta načina kako nam uskrsnuli Gospodin dolazi u susret. Zato u katehezama, propovijedima, tribinama i u raznim drugim prigodama nemojmo propustiti najprije o tome što više govoriti i razmišljati kako bismo zatim, tako poučeni i osviješteni, mogli i činiti što je potrebno da ga prepoznamo i susretnemo kao uskrslog Gospodina koji nam već ovdje može promijeniti život i s kojim možemo postići vječni život u nebu. Svjesni toga, uzeli smo kao geslo naše Euharistijske godine riječi: „Krist naša nada!“ U krizama i poteškoćama, štoviše, u beznađima koja se sve više šire u našoj sredini i u cijelom svijetu, dobro se usidriti u nadi koju nam uskrsnuli Krist dariva svojom pobjedom nad nepravdom i smrću.Da ga svaki od vas i svi zajedno bilo gdje i bilo kako kao svog uskrsnulog Gospodina susretnete, da čujete njegov glas i kako vas po imenu zove, da otkloni sumnje i učvrsti vas u vjeri, s tom željom i molitvom čestitam vam, draga braćo i sestre, svima sretan i radostan blagdan njegova slavnog uskrsnuća. Radujmo se svi jer: „Doista uskrsnu Gospodin!“ (Lk 24, 34).Vaš u Kristu Gospodinu odaniIvan, nadbiskup