U Kockici Muzeja grada Rijeke predstavljena je knjiga Ervina Dubrovića „Slikarstvo u Rijeci 1891. – 1941.“, koja donosi sustavnu i sveobuhvatnu povijest riječkog slikarstva u razdoblju moderne umjetnosti.Pored autora, o knjizi su govorili ravnatelj Muzeja grada Mladen Urem, gradonačelnik Rijeke Marko Filipović, predsjednik Društva povjesničara umjetnosti i urednik knjige Berislav Valušek te povjesničarka umjetnosti Daina Glavočić.Knjiga Ervina Dubrovića posvećena je razdoblju od rađanja moderne umjetnosti do razdoblja razvijenog modernizma, od prvih impresionista do posljednjih međuratnih kubističkih i futurističkih slikara. Tadašnja Rijeka je kozmopolitski i nacionalno složen grad, a uzmu li se u obzir i susjedni kulturni i umjetnički krugovi, poput Opatije i Sušaka, onda se mora ustvrditi da, uz domaće umjetnike školovane na akademijama i umjetničkim školama u Veneciji, Beču, Budimpešti i Zagrebu, ovdje povremeno djeluju i umjetnici koji dolaze iz Venecije, Trsta, Beča i Budimpešte, te im je i dio opusa vezan uz Rijeku i Primorje.Knjiga nastoji čim temeljitije prikazati raznovrsne pojave i velik broj umjetnika. Osim štafelajnih slikara i njihovih djela (Giovanni Fumi, Leontine Littrow, Fran Pavačić, Giovanni Butcovich, Josip Moretti Zajc, Enrico Fonda, Carlo i Marcello Ostrogovich, Romolo Venucci, Ladislao de Gauss…), prikazuje ilustratore te fotografe povezane s umjetničkim krugovima. Prikazane su i stropne i zidne slike (alegorijski ciklusi) te odnos umjetnosti i vlasti. Knjiga je sinteza koja obuhvaća širi prostor od uskoga područja grada Rijeke u razdoblju od 1891. do 1941. godine, što znači Sušak i Opatiju.Kada je prije više od tri desetljeća započeo istraživanje, Dubrović je bio uvjeren da će mu trebati mnogo manje vremena da napiše sustavnu povijest modernog slikarstva u Rijeci, od prvih pojava plenerizma i impresionizma do futurizma i kubokonstruktivizma do posljednjih umjetničkih zbivanja uoči Drugog svjetskog rata. U Rijeku tada dolaze, u njoj slikaju i izlažu poznati umjetnici, priređeno je i nekoliko velikih međunarodnih izložbi. Riječki su umjetnici pak upoznavali najnovija umjetnička zbivanja i stjecali poticaje na akademijama i u umjetničkim krugovima u Veneciji, Firenci, Rimu, Trstu, Beču, Munchenu, Budimpešti i Zagrebu. Knjiga je dugo nastajala ponajviše zato jer je ključna građa, slike riječkih umjetnika, bila nedovoljno poznata. Dubrović je mnoge od njih tek nedavno pronašao, neke i u udaljenim i neočekivanim zemljama i gradovima.Najvažnija postignuća prvih riječkih izložbi 1891. i 1893. izvrsna je organizacija koju preuzima gradonačelnik Giovanni de Ciotta, okupljanje brojnih ljubitelja i kolekcionara te privlačenje zanimanja širokoga sloja građana (na svakoj od izložbi oko tri i pol tisuće posjetitelja u gradu od 30-ak tisuća stanovnika!). Izložbe su postale prvorazredni društveni događaj. Bile su prvi korak ka razvijanju likovne publike i poticanju tada još malobrojnih riječkih umjetnika, koji će idućih godina približili svoj izraz modernim kretanjima.Prijelomni je trenutak u promjeni likovnog ukusa revijalna izložba koju Umjetničko udruženje priređuje u lipnju 1930. godine. Upravo se na toj izložbi suvereno nadmeće grupa modernih umjetnika koji donose nove umjetničke vrijednosti i zahtijevaju nove kriterije. Uslijedila je pojava ključnih imena, kao što su Giovanni Fumi, Fran Pavačić, Leontine Littrow i Romolo Venucci.