Međunarodni dan žena obilježava se 8. ožujka. Tog dana se slave ekonomska, politička i društvena dostignuća pripadnica ženskog spola. Prvi Dan žena je obilježen 8. ožujka 1909. u SAD-u deklaracijom koju je donijela Socijalistička partija Amerike. Između ostalih važnih povijesnih događaja, njime se obilježava i požar u tvornici Triangle Shirtwaist u New Yorku 1911. godine kada je poginulo preko 140 žena.
Ideja za obilježavanjem Međunarodnog dana žena pojavila se prvi put početkom 20. stoljeća u doba brze industrijalizacije i ekonomske ekspanzije koja je često dovodila do protesta zbog loših radnih uvjeta. Žene zaposlene u industriji odjeće i tekstila su javno demonstrirale 8. ožujka 1857. u New Yorku. Tekstilne radnice su protestirale zbog loših radnih uvjeta i niskih plaća. Demonstracije je rastjerala policija. Te iste žene su osnovale sindikat dva mjeseca kasnije.
Protesti 8. ožujka događali su se i sljedećih godina, od kojih je najpoznatiji bio 1908. godine kada je 15.000 žena marširalo kroz New York tražeći kraće radno vrijeme, bolje plaće i pravo glasa. Godine 1910. prva međunarodna ženska konferencija bila je održana u Kopenhagenu u organizaciji Socijalističke Internacionale te ustanovila ‘Međunarodni dan žena’ na prijedlog slavne njemačke socijalistice Clare Zetkin. Sljedeće godine je Međunarodni dan žena obilježen od preko milijun ljudi u Austriji, Danskoj, Njemačkoj i Švicarskoj. Ti događaji su koincidirali s požarom u tvornici Triangle Shirtwaist u New Yorku, nakon koga su slabe mjere sigurnosti na radu okrivljene za veliki broj žrtava. U početku prvog svjetskog rata žene širom Europe su 8. ožujka 1913. održale demonstracije za mir.
Demonstracije povodom Međunarodnog dana žena u Rusiji bile su prvi stadij ruske revolucije. Nakon oktobarske revolucije, boljševička feministkinja Aleksandra Kollontaj nagovorila je Lenjina da 8. ožujka postane državni praznik, te se tijekom sovjetskog razdoblja koristio za obilježavanje herojstva radnica.
Dan žena se brojnim događanjima obiljažava i u Rijeci i okolici ove godine.
Ovogodišnji Noćni marš u Rijeci krenut će u nedjelju, 8. ožujka u 18 sati s Konta (Rijeka, Titov trg). Kratki program i završetak Marša predviđen je na Trgu 128. brigade HV. Nakon prosvjeda slijedi SlušaONA (Noćni marš after party) od 19:30 u Plachu (Rijeka, Kružna 8). Osim toga, u ponedjeljak, 9.3. u 19 sati u u Bačvi (Rijeka, Dolac 8) održat će se PUB KVIZ – Što žene (stvarno) žele?!.
NoćNi marš organiziraju SOS Rijeka – centar za nenasilje i ljudska prava te Udruga za ljudska prava i građansku participaciju PaRiter.
Osim u Rijeci, marševi povodom Međunarodnog dana žena održat će se i u Puli, Zadru, Splitu i Zagrebu.
Proglas
Slavimo Osmi mart u spomen na žene koje su odlučile preuzeti kormilo povijesti i pokrenule prekostoljetnu borbu za oslobođenje od patrijarhalnog jarma. Taj je put krenuo skromno – najprije smo htjele pravo glasa i ostvariti mogućnost političke participacije u društvu u kojem živimo. Zatim smo htjele upisivati visoke škole i nastaviti svoje obrazovanje i profesionalni razvoj. Zatim smo htjele zakonski osigurati skrbništvo nad vlastitom djecom. Zatim smo htjele priznanje i prihvaćanje ženske seksualnosti. Zatim smo htjele priznanje da je naše tijelo samo naše, da imamo pravo planirati obitelj i da smo puno više od strojeva za rađanje. Zatim smo htjele izaći iz sfere tzv. ženskih poslova i pokazati da smo sposobne biti šefice, menadžerice, sutkinje, kirurginje, astrofizičarke, predsjednice… u samo 100 godina, u odnosu na cjelokupnu ljudsku povijest, postigle smo puno. A danas, ovdje, čini se kao da je još toliko pred nama!
Sve što smo u ovih sto godina postigle, postigle smo zahvaljujući feminističkoj misli i djelovanju. Svako pravo i napredak koje žene današnjice uživaju, ne bi mogle da naše prethodnice nisu vodile bitku protiv sustava koji nas je ugnjetavao i negirao, zatvarao u privatnu sferu. Protiv patrijarhata koji opstaje i danas, samo u suptilnijim oblicima.
I zato još uvijek dokazujemo da imamo i drugih afiniteta osim biti (samo) majke i supruge. Da smo jednako razumne i racionalne, intelektualno kapacitirane, da nas „ne peru“ hormoni, PMS-ovi i neobuzdane emocije, a da opet nismo frigidne i frivolne, ili slabe i podložne. Da imamo pravo živjeti i uživati svoju seksualnost, odbijati komplimente u neprikladnim situacijama, nikad se ne udavati i imati djecu, ili to učiniti kasnije u životu, da imamo pravo biti i karijeristice i majke koje ostaju doma s djecom.
Još uvijek dokazujemo da ne znači ne, da nismo seksualni objekti koje imate pravo dirati bez našeg pristanka, da odjeća koju nosimo ili usputni smiješak u prolazu nisu opravdanje za silovanje i seksualno uznemiravanje.
I kada smo žrtve nasilja, još uvijek moramo to dokazivati i boriti se za to da nam se vjeruje.
Nakon stogodišnje borbe, naša dokazivanja i dalje traju. I kada smo najranjivije, kada nam je potrebna pomoć i zaštita, suosjećanje i razumijevanje, mi se i dalje moramo dokazivati. Obitelji, društvu, sustavu.
U samo proteklih godinu dana, slučajevi nasilja prema ženama pokazali su koliko je diskriminacija žena ukorijenjena u našem društvu koje ubija žene – mlade i stare, tinejdžerice, majke, bake, sestre i prijateljice. To društvo čini institucije. A to društvo i te institucije čine sustav – patrijarhat.
Nasilje ostaje ključan problem na svim razinama – u privatnim odnosima, u zdravstvenim ustanovama, na hrvatskim sudovima, na društvenim mrežama. Žene žrtve nasilja javno su omalovažavane, vrijeđane i ponižavane, a institucije nerijetko krivnju, umjesto na počinitelje nasilja, svaljuju na žrtve. Femicid čini trećinu svih ubojstava u Hrvatskoj, a ubojice se i dalje doživljava kao ekscese koje se nije moglo prevenirati, unatoč svim prijavama koje su žrtve podnosile policiji i centrima za socijalnu skrb, dok nije postalo prekasno. To nisu pojedinačni problemi, to su sistemski problemi i vrijeme je da ova država preuzme odgovornost!
Još uvijek čekamo vladajuće da krenu s provedbom Istanbulske konvencije kojom se efikasno štiti žene žrtve nasilja, gradi djelotvorna pravosudna zaštita, i što je najvažnije, edukacijom mijenjaju odnosi među spolovima. Propusti kojima smo svjedočile neoprostivi su i zato zahtijevamo da se postojeći sustav podrške ženama žrtvama nasilja hitno i korjenito mijenja.
Zahtijevamo da se mijenja i društvo. Zahtijevamo sustavnu provedbu građanskog odgoja i obrazovanja i zdravstvenog odgoja, putem kojih će se nove generacije učiti vrijednostima rodne ravnopravnosti, socijalne pravde, solidarnosti, nenasilja, demokracije, međusobnog poštivanja i uvažavanja, prihvaćanja različitosti. Drugim riječima, feminizam u škole!
Zahtijevamo da se osigura adekvatna zaštita reproduktivnog zdravlja žena, u potpunosti pokrivena iz državnog proračuna. U Hrvatskoj nedostaje 61 ginekološki tim što preko 300 000 žena ostavlja bez pristupa ginekološkoj skrbi, pogotovo u ruralnim sredinama.. Nerijetko se usluge naplaćuju bez izdavanja računa i to u ustanovama koje funkcioniraju u sklopu javnog zdravstva. Žene se dehumanizira i proživljavaju opstetričko i psihičko nasilje u bolnicama prije, za vrijeme i nakon poroda. Odbija im se zakonom i ustavom osigurano pravo na prekid trudnoće tako što se oko 60 posto ginekologa/inja zaposlenih u javnim bolnicama poziva na pravo na uskraćivanje pružanja zdravstvene skrbi, a u 20 posto javnih bolnica u Hrvatskoj ta usluga nije uopće dostupna. Dosta je s diskriminacijom žena unutar zdravstvenog sustava, imamo pravo na zaštitu svog reproduktivnog zdravlja!
Zahtijevamo da se Crkva odvoji od državne politike i javnih institucija. Društveni progres neće ostvariti ideologije koje pod krinkom očuvanja tradicije betoniraju zastarjele odnose moći koji žene drže podređenima. Zbog takvih žene povijesno i jesu diskriminirane i nezaštićene, zbog takvih i danas doživaljavaju nasilje i stigmatizaciju!
Zahtijevamo jednake mogućnosti u svijetu rada, jednake plaće i sigurne radne uvjete prilagođene čovjeku. Želimo moći živjeti od svoga rada, dosta je prekarijata! Želimo da se napokon prizna ekonomska ovisnost o neplaćenom kućanskom radu i zaustavi društvena reprodukcija koja održava eksploatatorski kapitalistički sustav!
Želimo društvo u kojem sve i svi živimo slobodno i sigurno. Ravnopravni/e.
Želimo da takvo društvo čini institucije. Želimo da taj sustav počiva na egalitarnosti.
I zato živio feminizam, živjela solidarnost i živio Osmi mart!
SOS Rijeka – centar za nenasilje i ljudska prava te Udruga za ljudska prava i građansku participaciju PaRiter
