Izašao je novi broj Sušačke revije koji donosi dvadesetak sušačkih, riječkih i primorskih priča. Između ostalih i priču kako je Rijeka nakon kultnih Vježbanja života i Kako čitati grad dobila još jedan kult koji se zove Fiume Fantastika i koji nas podsjeća kako su se Beč i Budimpešta prije sto i pedeset godina utrkivali tko će prije iskoristiti odličan zemljopisni položaj tada malene Rijeke, kako su nekad ovdje bila dva grada, kako se živjelo na granici, kako su nastale riječke palače i koji su to bitni ljudi koji su svaki na svoj način obilježili ovaj kraj – Nugent, Luppis, Adamić, Whitehead, Igor Emili i još mnogi drugi. Pisala je puno Sušačka revija puno o njima na svojim stranicama tijekom protekla dva i pol desetljeća, neke od tih priča upravo je ona i plasirala u javnost kao što to s nekima čini i u ovom broju. Jeste li, primjerice, znali da u Italiji postoje tri muzeja posvećena Rijeci? Jedan od njih je, piše u novom broju Revije Igor Žic, D’Annunzijev Vittoriale na Lago di Garda u vili u kojoj je D’Annunzio živio nakon odlaska iz Rijeke početkom 1921. godine. A kako se život i povijest često igraju s nama pokazuje i priča kako je vlasnik te iste vile prije D’Annunzija bio autor romana Frankopanov prsten, njemački povjesničar umjetnosti Henry Thod koji je u vili na jezeru živio sa svojom suprugom, unukom slavnog kompozitora Franza Liszta, a u tu istu vilu snagom mašte ulazit će i naš veliki književnik Vladimir Nazor da bi se u svojim esejima obračunavao s duhovnim vođom Benita Musolinija. Istih tih godina Viktor Car Emin, piše u ovom broju Revije Višnja Višnjić Karković, u svojem sušačkom progonstvu vapi za svojim kutićem pod Učkom odakle je protjeran i stvara svoju Danuncijadu. Nekoliko godina kasnije iz Rijeke će put Italije zauvijek otići Marisa Madieri, a sa Sušaka put Beograda Branka Petrić. Marisa će napisati svoju knjigu Vodnozeleno, sjećati će se svoje Rijeke, njezinih obala, Kantride i Trsata, piše nam Ervin Dubrović, a Branka Petrić će čak 250 puta biti Danica u Balkanskom špijunu s Danilom Batom Stojkovićem.  Anti Peričiću će ispričati kako je pri odlasku sa Sušaka iz vlaka s Plasa gledala more i uzdisala za njim, kako ju je na akademiji, između ostalih velikih imena, poučavao i Karlo Bulić – popularni dr Luigi, kako se vjenčala u Rimu s Bekimom Fehmiuom, kako je dobila cvijeće od Miroslava Krleže i još mnogo toga. Što ti je život bogatiji, to ti je životna prtljaga teža, rekla joj je Mira Stupica, a nešto od te velike i teške prtljage podijelila je s čitateljima Sušačke revije. Kao što je svojedobno, ima već skoro dva desetljeća tome, s Vedranom Simičević svoju priču o Baltazargradu, odnosno kako ga je stvorio po uzoru na Rijeku, na istim ovim stranicama podijelio hrvatski akademik Zlatko Bourek. Upravo nakon tog razgovora je u javnosti zaživjela ta priča koja se i danas naveliko eksploatira i u medijima i u promociji Rijeke. U ovom broju Revije Vedrana Simičević, novinarka i alpinistica kojoj je do vrha svijeta Mount Everesta nedostajalo tek nekoliko koraka, osvrće se na 60 godina u kojima su riječki planinari i alpinisti u GSS-u spasili brojne ljudske živote.

Vjekoslava Jurdana nas podsjeća na djelo velikoga Ivana Matetića, ali ne Ronjgova kako su nas učili u školi, već Ronjgovega kako bi se pravilno reklo na čakavskom.. Niš novega pod suncem, vavik zajde zad Učkun, a ljudi su i dalje isti, sebični i zlobni, pisao je svojoj kćeri Ivki Ivan Matetić koji je svoje prvo veliko djelo Ćaće moj objavio u 53.-oj godini. Nekadašnji Parafi, Vim Cola i Zdrave, u tim godinama, zapravo već im je i pokoja više, odavno ne nastupaju, ali uživaju u blagodatima života na otoku, piše nam Marin Krstulović. Doris Žiković poslala je Sušačkoj reviji priču o Kruzovima, svjetskim putnicima (Adriani se najviše svidio Maroko, a Vedranu Zanzibar), Edi Jurković piše o Rodoslovnom centru Kastavštine i Liburnije, tamo možete doznati ponešto o Vašim precima, kao što je on doznao kako je potomak Šimuna Jurkovića koji je 1651. rođen u Opatiji gdje je živio devedeset godina. Branko Šuljić nas  obogaćuje pričom o utemeljiteljima studija brodogradnje u Hrvatskoj – Zagrepčaninu Gjuri Stipetiću i Sušačanu Leopoldu Sorti, a Kristian Benić o riječkom identitetu.