Fontane su obojane zlatnom bojom u znak podrške djeci roditeljima koji se bore s malignom bolešću,onoj djeci koja su bolest pobijedila i u spomen onoj djeci koja više nisu s nama,jer je mjesec rujan mjesec podizanja svijesti o malignim bolestima kod djece, stoji u otvorenom pismu majke Dijane Brnčić koje prenosimo u cijelosti:

Možda se netko od građana i posjetitelja Rijeke ovih dana pita zašto su fontane na Jadranskom trgu” obojane “zlatnom bojom.Mislila sam da će netko drugi dati odgovor na ovo pitanje našim sugrađanima,ali…

Fontane su obojane zlatnom bojom u znak podrške djeci roditeljima koji se bore s malignom bolešću,onoj djeci koja su bolest pobijedila i u spomen onoj djeci koja više nisu s nama,jer je mjesec rujan mjesec podizanja svijesti o malignim bolestima kod djece.

Razmišljala sam kako ja mogu pridonijeti tome i shvatila da govoreći i pišući o svom i Matijinom iskustvu ,mogu možda pridonijeti osvješćivanju o temi raka kod djece.

U razgovoru s roditeljima koji dijele moje iskustvo,najčešće do dijagnoze prođe dosta vremena  jer simptome ili ne prepoznamo ili ih ne pripisujemo ovoj bolesti.Simptomi su najčešće umor,noćno znojenje,bolovi,povišena temperatura,kod Matije je to bilo otečeno koljeno,ali kako je on bio sportaš i na jednoj utakmici je dobio udarac u koljeno,to se pripisivalo sportskoj ozljedi.Tek je magnet pokazao da se radi o osteosarkomu,koji je nažalost,metastazirao na pluća.

Puno puta sam govorila i pisala kako ova dijagnoza mijenja vaš život iz temelja.Liječenje traje mjesecima,godinama.O bolovima,mučninama,slabosti organizma,opadanju kose,raznim pitanjima koja muče roditelje i onu veću djecu ,možete a možda i ne možete zamisliti.Tu je  i neizostavan strah od smrti.

Kraj liječenja ne znači  i da je borbi kraj.Tu su razna oštećenja koja dugptrajne kemoterapije i zračenja ostavljaju na dječje zdravlje…oštećenje sluha,vida,jetre,bubrega,srca,osteoporoza,potrebna je psihološka podrška ,djeca se susreću sa smrću svojih suboraca,strah od povratka bolesti.

Neka djeca ovu bitku izgube,ali to ne znači da su se ona manje borila,da su manje željela živjeti,da njihovi roditelji nisu poduzeli sve za njihovo izliječenje.

Dijete koje izgubi roditelje je siroče,supružnik koji izgubi drugog supružnika je udovac/udovica.

A roditelj koji izgubi svoje dijete?Što da taj roditelj prilikom ispunjavanja nekih formulara upiše u rubriku koliko djece ima?

 

Potrebno je osvjestiti da djeca oboljevaju od raka,da su ta djeca tu među nama,da se to sutra može dogoditi i vašem djetetu I DA ,djeca umiru ,koliko god vi to ne želite znati.

Kada to osvijestimo,možda i broj oboljele i umrle djece od ove bolesti bude poticaj  da budemo bolji jedni prema drugima,da učimo djecu  da prihvaćaju one koji su drukčiji od njih,da budu bolji ljudi.

Nadam sd da će fontane u Rijeci i svake slijedeće godine biti obojane zlatnom bojom.Bojom podrške i nade.

 

    mama Dijana Brnčić