Povodom obilježavanja međunarodnog dana bijelog štapa posjetili smo Udrugu slijepih primorsko – goranske županije kako bi doznali kako se život videće osobe razlikuje od života slijepe ili slabovidne osobe.

Prije gotovo 20 godina, u svojoj 39. godini života, Emil Mandarić je izgubio vid.

-”Teško je to opisati. Često razgovaram sa obitelji i prijateljima pa pitaju kako je to, vi se morate oprostiti jednostavno da svoje dijete, svoju obitelj i prijatelje više nikad nećete vidjeti, kaže Emil Mandarić predsjednik Udruge slijepih Primorsko – goranske županije.

U prilagodbi na drugačiji način života Emilu je bila najvažnija podrška okoline.

-“Ako vi nemate podršku od obitelji, od društva, od zajednice, sam čovjek ne može to. Apsolutno ne može jer u konačnici taj život jednostavno nema smisla. Vi morate taj dio, podijeliti neke trenutke s nekim i neko mora biti uz vas,kaže Emil.

I dok je Emil svoj vid izgubio tijekom života, Vladimir se sa slabovidnošću bori od malih nogu.

-”Kad je sunce jako, ja ne vidim ništa praktički. Ne mogu pročitat broj autobusa i onda tako pitam osobu pa kaže pa što nle gledaš, vidi koliki broj je i tako dalje, ispričao nam je tajnik Udruge slijepih Primorsko – goranske županije Vladimir Čop.

Članstvo u udruzi uvelike mu je olakšalo život, te je kaže pronašao jedan neobičan mir.

-” Tu u udruzi sam ja pronašao sebe kroz sport konkretno, evo imamo i tu kreativnu radionicu i živim tako jednim interesantnim životom za ljude kao što sam ja, kaže Vladimir.

Jedan od svakodnevnih problema sa kojim se slijepe i slabovidne osobe susreću je sudjelovanje u prometu, a tu bi trebala reagirati gradska uprava, ističu naši sugovornici.

-”21. stoljeće je, najava stanica, mislim to je nešto što je sasvim normalno recimo u svijetu od kad već postoji, mi to nemamo, napominje Emil Mandarić.

No, ono što imaju i bez čega ne mogu je bijeli štap.

Međunarodni dan bijelog štapa u Rijeci će se obilježiti sutra projekcijom filma Zbornica u Art Kinu.