Od izbora za gradonačelnika prošle su četiri godine, ili kako bi neki rekli, četiri faze rekonstrukcije. Marko Filipović postao je lice Grada koji teče, no Rijeka je u međuvremenu stekla i neka nova, manje poetska imena. Najčešće? “Grad koji se kopa.”

Doduše, taj se nadimak pomalo zakopava, jer nakon 15 mjeseci radova, Adamićeva ulica je napokon otvorena – do sljedećeg gradilišta. Novi autobusni kolodvor – Žabica. Nadimak “Rijeka koja se kreće”? Tko zna.

Šalu na stranu, iza svih tih konotacija ipak stoje konkretni pomaci. Od infrastruktura i digitalizacija pa sve do, knjiga – da. Riječani čitaju više nego ikad. Razlog tome je otvorenje najveće knjižnice u Hrvatskoj u riječkom Art kvartu. 

Rijeka, grad koji čita. Vidite, o tome vam govorimo. Rijeka – svega.

A sada, nakon jednog mandata, dolazimo do točke preokreta. Hoće li Filipović dobiti priliku da nastavi (i dogradi novo ime grada), ili će netko drugi preuzeti vodstvo?

Tko vam se smije s plakata, i što vam zapravo poručuje?

Šest kandidata, u utrci za jedan grad. U prvom krugu lokalnih izbora, 18. svibnja, na listićima će se naći: Marko Filipović, Sandra Krpan, Petra Mandić, Iva Rinčić, Denis Vukorepa i Nebojša Zelič.

Kroz protekle mjesece čuli ste – tko je za bicikle, tko za stanove, tko za riječku metlu.

A ono što niste čuli, ali ste sigurno vidjeli – su plakati, odnosno Banneri. Na svakom kutku grada – od luksuznih kafića i restorana, pa sve do onih ulica kroz koje noću nećete proći.

Kroz more rečenica – obećanja i fraza, da baš oni zaslužuju voditi grad, imali ste priliku upoznati kandidate. Ne samo kroz javne nastupe, programe i izjave, već i prateći intervjue, koji u konačnici ostavljaju dojam da su više usmjereni na dojam, nego na stvaran sadržaj, jer sve je to već unaprijed određeno. Znamo što će se reći i što ne.

No, ono što je svima pred očima, najčešće nitko ne komentira. Odnosno – svi to vidimo, ali kao da nitko zapravo ne vidi. Možemo pojasniti.

Možda je najbolje ove izbore gledati kao neku light verziju Orwellove “1984.” Ako niste čitali – kratak sažetak: distopija u kojoj sve funkcionira po strogo zadanim pravilima, a kontrolu nad svima ima Veliki Brat. Gdje god da ideš – on te gleda.

Sad natrag u Rijeku, našu stvarnost. Ovdje ne biramo nekog tko će nas pratiti, ali biramo onoga tko određuje smjer: kamo grad ide i kako će izgledati.

A dok kampanja traje, svuda oko nas su ti plakati. Nečujni, ali stalni. Ne trebaju ti reći koga da zaokružiš – dovoljno je da su tu. Da djeluju. I da ostave dojam.

Zato, zaboravite slogane. Ovo je vodič kroz ono što kandidati govore bez da progovore – kroz boje, izraze, poza, kompoziciju. I kroz taj mali performans na svakom plakatu – koji možda više govori o njima nego svi njihovi programi zajedno.

Od galebarenja do lopate. A s lopate – u fotelju: kako je počela gorka utrka za mjesto grada

Prije nego „zaronimo“ u sadržaj, krenimo od početka – jer kampanja je počela i prije nje same. Mogla je, dapače, biti ugodna, gotovo domaća. Kao juha kod bake – one na selu. Atmosfera, toplina, sve na svom mjestu.

Ali taman kad zagrabiš prvu žlicu – uleti osa. I sve krene u drugom smjeru.

Riječke izbore nije uzdrmala osa, ali zato jest – Galeb.

Dana 10. veljače, brod Galeb napokon je uplovio u riječku luku, na vez kod Molo longa. Kasnio je, naravno. U svom stilu. Jer ako je njegovo uređenje kasnilo godinama, bilo bi neukusno da i uplovljavanje ne kasni barem nekoliko sati.

Jer kako kod nas ide, kad već kasni, barem da bude svečano.

I taman kad je Galeb stigao, stigla je i vijest: aktualni gradonačelnik Marko Filipović smjenjuje svoju zamjenicu, Sandru Krpan, sa svih dužnosti.

Tako smo, ni krivi ni dužni, u jednom danu dobili dvije velike priče. I to je bio samo početak. Svađe, mirenja, povlačenja odluka. A najžešća, ali i svima očekivana, stigla je kad je Filipović objavio da u utrku ulazi kao nezavisni kandidat, nakon izlaska iz SDP-a.

Rezultat je toga, što je stranka na lokalnim izborima odlučila podržati Sandru Krpan – koja je, ne baš suptilno, poručila da Filipović, nije znao voditi grad. Kašnjenja, problemi, prazna obećanja. Danas se od njegovih odluka ograđuje jer, kako kaže, bila je samo zamjenica. Nije donosila glavne odluke.

U novoj kampanji više nema uloge “zamjenice”. Tu su sada Palčevski i Trošelj, nova “desna i lijeva ruka”. Samo se nadamo da će kroz iduće četiri godine, ako do njih dođe, zamjenici barem ponekad i progovoriti, da ne gledamo ponovno isti scenarij.

Ali možda, još važnije, od onoga što je Filipović rekao, bilo je ono što je – učinio. Jer par tjedana kasnije, 5. ožujka, povukao je dodatni potez: smijenio je Vojka Obersnela, svog prethodnika i donedavnog političkog mentora, s dviju funkcija. 

Razlog? Gubitak povjerenja, neslaganja, i  kako je sam rekao, neprimjerene izjave bivšeg gradonačelnika koje nisu povučene. Ukratko: ako već ide čistiti – čistit će temeljito.

Isti dan kad je razriješio Obersnela, Filipović je objavio i fotografiju s golemom šahovskom pločom. Uz osmijeh i figuru kraljice u ruci – poručio je:

“I u politici kao i u šahu, najvažnije je misliti nekoliko poteza unaprijed.” ♟️🔍

U politici se možda i mislilo unaprijed, ali nije sigurno o onome što će se iz nje sve iskopati. Jer na 80. obljetnicu oslobođenja Rijeke od fašizma – posađeno je osamdeseto stablo. Novo stablo, novi život. Ali i nove prilike.

Politički performans brzo je prešao u umjetnički. Jer jedno stablo, ono simbolično, nije se dalo lako zakopati.

Filipović je lopatu (doslovno) predao Sandri Krpan, a ona je posao – obavila sa stilom.

“Ovako se to radi, dečki,” poručila je uz osmijeh.

Lopatu je uzela nakratko. A vidjet ćemo, tko će ju sljedeći preuzeti. I što će iz toga niknuti.

Analiza plakata

Nakon kratkog uvoda, vrijeme je za plakate – koji govore bez da progovore. Odnosno, priručnik za razbijanje mitova. Krenimo redom, onako kako će kandidati biti navedeni na glasačkom listiću.

„Ipak“ – i u dobru, i u zlu

Marko Filipović – kandidat za gradonačelnika Rijeke (nezavisni)

“Ipak”, riječ koju danas čujete češće od one klasične poštapalice “Šta da.”

No ovdje, ipak znači sve. Unatoč – problemima, kritikama, raskolu u stranci, odlasku iz SDP-a, ipak biram Marka. 

To vam je kao kad idete u lokalnu pizzeriju, onu koju znate godinama. Naručite pizzu, ali vas razočara, nije to ono što ste očekivali – dugo čekanje, a okus pizze suh. No IPAK pizzerija je tu odavno. Naša je. Pa, IPAK– naručite ponovno. Možda drugi put bude bolje. I tako u krug –  IPAK.

Pa taj IPAK zato nije samo riječ – on je obrambeni slogan. Opravdanje prije pitanja.

Govori: znam da nije sve idealno, ali svejedno – tu sam. I nudim promjenu.

Zato IPAK zauzima središte plakata, gotovo veći prostor od samog Filipovića.

Poruka je jasna: djela su važnija od lica. Pozadina je plava, boja Jadrana, stabilnosti, Rijeke. To vam je kao da ona pizzerija, s početka, ima sidro u logotipu – domaće, lokalno, poznato. 

A da ostanemo u riječkom duhu, tu su i tri dodatne boje: crvena, žuta i plava – na crvenoj pločici gdje piše ime kandidata. Slučajno? Naravno da ne.

Riječ je bojama koje asociraju na lokalpatriotski kod. Boje koje prepoznaju oni koji žive grad, i oni koji ga osjećaju. Ukratko, oni koji žele u gradu promjene! No s druge strane to su i političke boje. 

• Crvena –  trag SDP-a: dio političke prošlosti koje se ne odriče, ali iz koje izlazi.
• Žuta – topla, narodna: poveznica s “običnim građaninom”.
• Plava – kao što smo rekli: Mediteran. Stabilnost. Gradski identitet.

Filipović je tako, na jednom plakatu, s nekoliko elemenata, objedinio riječki identitet. Od mora, preko tla, do građana. On je sve što jedan pravi Riječanin treba biti. 

A što je s njim? Na plakatu je ozbiljan – tamnoplavo odijelo, ali bez kravate. Poruka jasan: “Ja sam profesionalan, ali pristupačan.”, pogled ravno, direktan, bez okolišanja.

A u pozadini – ipak, ipak, ipak. Kao mantra, da ostane u glavi.

Zato, idući put kad vam netko kaže “ipak”, nećete moći, a da se ne sjetite – Filipovića.

Sandra Krpan – točnija od Riječke ure

Sandra Krpan – kandidatkinja za gradonačelnicu Rijeke (SDP i partneri)

Sandra Krpan, za gradonačelnicu Rijeke. Tekst koji ćete vidjeti, na gotovo svakom plakatu. Možda neće baš sve zaKrpati – ali slušat će ljude. Ne samo ona, već i cijela stranka, kako naglašava slogan: „Slušamo ljude.“

To nije poruka s vrha, to je poruka odozdo. Jer Krpan se ne gradi kao netko „iznad“, već kao netko blizu. Ona ne dolazi naređivati, dolazi čuti. 

Valovi pokraj slogana nisu slučajnost. To su valovi naroda, male crvene linije koje simbolično prenose ono što čuje. I kao da nije dosta toga, u pozadini – Riječka ura. Ne kvart, ne uličica, nego centar grada. Krpan stoji ispred nje. 

Poruka je jasna: Ona je tu.

Sat u ovom kontekstu nije samo točka orijentacije, već simbol „točnosti” političkog trenutka. Sandra je ta koja dolazi – u pravo vrijeme, točna poput urice. Kao kada kazaljka na satu pokaže da je podne pa svi pohrle u kafiće. Rezultat? Riječka kultura ispijanja kave. Pa tako bi, prema vizualu i tonu plakata, bilo prirodno, kulturno i gradski – odabrati i Krpan.

A onda dolazimo do crvene koja dominira cijelim plakatom: boja pozadine slogana, SDP loga i haljine. 

Možda ne po „kodeksu oblačenja“ stranke, ali sigurno po tonu poruke: crvena za odlučnost, a osmijeh za pristupačnost. Sandra kao prijateljska politička ruka, da pomogne. Ali koliko god ta ruka bila ispružena, izgleda da nije baš svima išla u istom smjeru. 

Jer ono što je na drugom plakatu trebao biti simbol zajedništva – postao je još bolji simbol razlaza. Na njemu su mladi ljudi, s porukom: „ja sam lice promjene, ali nisam sama.“

Ali sada dolazimo do detalja. Nikolina Šaponja, koja stoji desno od Krpan, danas više nije uz nju. Odnosno, je, ali samo na plakatu. Jer u međuvremenu je izašla iz SDP-a i prešla Filipoviću. Stoga, kada danas gledate taj plakat – IPAK ćete više gledati Marka nego Sandru.

Petra Mandić: naredba i gulaš 

Petra Mandić: kandidatkinja za gradonačelnicu Rijeke (Most i partneri)

Kandidatkinja stranke Most. Možda baš ona bude taj most između gradske politike i građana. Jer njezin plakat – ne okoliša.

„Petra Mandić za gradonačelnicu Rijeke!“ Nema metafora, nema igre riječi. Samo naredba, uskličnik, naslovnica.

Bez emocionalnih slojeva. Osim možda jednog – gulaša, ali političkog.

Odmah ispod, nižu se logotipi koalicije. Jer ako vam je dosta gledanja istih političkih lica i njihovih performansa – evo nove scene. 

No, kao i svaka scena, i ova ima pozadinu – Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca. Zanimljivo je što se ne nalazi u njemu, nego ispred njega. Možda baš zato, jer ne želi biti dio predstave, nego početak nove kulise. Zgrada sa stupovima – simbol stabilnosti, temelja, povijesti. Ona stoji pred njom kao da poručuje: „Ovdje sam jer želim Rijeci vratiti težinu.“

Bez grafa, bez tehnologije – Petra Mandić igra na kartu identiteta. Također, ono što prvo upada u oči je narančasta boja, stranački prepoznatljiva, intenzivna, vrišti “akcija”. Uz malo plave – ukazujući na ravnotežu. Ali ta boja nije preplavila Mandić. Ona ostaje staložena uz rezervirani smijeh. Više poručujući:

„Mogu slušati. Ali ako treba – vodim.“

Na ovom plakatu – sve je jasno, direktno, i naravno – narančasto.

Iva Rinčić: plakat iz udžbenika (i fakultetske skripte)

Iva Rinčić: kandidatkinja za gradonačelnicu Rijeke (Akcija mladih i partneri)

 Iva Rinčić, pravo po školski. Da postoji udžbenik kako politički plakat treba izgledati – ovo bi bio prvi primjer. Jednostavno, čisto, ali opet – ostavlja dojam. Rijeka ima alternatIvu.

Igra riječi koja vam, između redaka, poručuje: Rijeka ima Ivu. I to, Ivu kao alternativu prema boljem gradu. Nakon slogana, iduća točka pogleda – sama Rinčić. Stoji uspravno, kao da je upravo održala ključni govor. Gleda malo iznad horizonta – u daljinu, u budućnost grada. Uz blagi osmijeh, ni preblizak, ni hladan. Onaj koji ti poručuje: „Spremna sam.” A sve to potvrđuje i ono što nosi. Odijelo, jednostavno i službeno. Bez ukrasa. Bez teatralnosti.

Pozadina? Ni grada, ni ulice, ni prirode.

Samo prostor. Jer što je plakat jednostavniji – to poruka zvuči snažnije.

Ona stoji, gleda, ne priča. Ali baš time poručuje: „Sve konce već držim u rukama.”

Majstor Denis i klima koja nije samo za hlađenje

Denis Vukorepa: kandidat za gradonačelnika Rijeke (HDZ)

Iako HDZ nikad nije bio prvi, u izboru Riječana, jer je riječ o grad koji se češće crveni nego plavi – ovaj plakat bi mogao biti jedan od najsuptilnijih, ali i najdirektnijih udaraca kampanje.

Na prvu ni ne biste rekli da je riječ o političkom plakatu. Više izgleda kao oglas iz lokalnih novina ili stranica za popravke. Ali je – politički je.

I u glavnoj ulozi: majstor Denis.

Odnosno, mogli bi reći i vragolasti Denis. (Sigurno ste gledali crtić. Sad je samo pitanje tko će u ovom slučaju nastradati – klime ili konkurencija.)

Krenimo od onog što najviše upada u oči: „Povoljno i brzo do nove klime!!!“

U ritmu reklame za kućne uređaje. Taman da te zgrabi između dvije epizode turske serije. Fali još samo „50% popusta samo danas!”. Ali izgleda da je inflacija zahvatila sve – pa i političare. Poruka je jasna: klik i instalacija gotova. Denis dolazi s rješenjem, ne s ideologijom. 

Jer kako kaže plakat: „Majstor Denis mijenja klimu u Rijeci.” Ovdje klima nije samo za hlađenje, klima je društvena, politička, stranačka.

Smeta ti trenutna gradska vlast? Sve u redu – evo friškog vala.

A onda dolazimo do rečenice koja nosi više slojeva nego paket novog klima uređaja:

“Iza sebe ostavljamo čisto i odvozimo otpad!”

• ekološki: čista Rijeka, zeleni smjer
• politički: stranački otpad, ideološka reciklaža
• tehnički: grad kao pokvareni klima uređaj – i evo majstora da ga servisira

Ali ono što ovu priču čini još jačom – je broj. Broj mobitela na plakatu je stvaran. I da – Denis Vukorepa se zaista javlja. Kao da se ne kandidira za gradonačelnika, već dolazi provjeriti ventilaciju.

HDZ se u ovoj kampanji u Rijeci ne prikazuje kao aparat moći, nego kao majstor iz kvarta. Skidamo kravatu, oblačimo radnu kutu – i stižemo s alatom.

Nebojša Zelić: Rijeka može. (Ali hoće li?)

Nebojša Zelić: kandidat za gradonačelnika Rijeke (Možemo!)

Zadnji, ali ne i najmanje zamišljen – Nebojša Zelić.

Kandidat platforme Možemo!, ali po izgledu plakata – više „Razmislimo!“ nego „Možemo!“. 

Slogan: „RIJEKA MOŽE!“ Krupan font, veliko slovo, uskličnik.

Ali ton poruke? Više kao tihi optimizam nego politički uzvik. Odnosno, nada se da Rijeka može. Ako ustraje. Ako se složimo. Ako odlučimo.

Kao da je netko u kampanji rekao:

„Ajmo bit glasni!“

A Zelić odgovorio:

„Možemo… ali ne nužno.“

Naravno, jasno je, riječ je o imenu stranke koje se pokušalo ugraditi u slogan. A kako se uklopilo, odlučit ćete vi.

S druge strane, za razliku od Rinčć, kojoj ni pozadina nije potrebna ili Krpan koja pozira ispred ure – Zelić je u zelenom raju. Odnosno, pozira taman pred gradom, s pogledom na Rijeku. Ni više ni manje nego zeleni. Taj drugi kut Rijeke, bez asfalta, bez gradilišta, bez kamiona.

Kao da kaže: „Moj grad ne buči – moj grad diše.” I to nije slučajno. Jer njegov fokus je upravo na zelenoj Rijeci.

Upravo u tim detaljima sve i leži. Na temelju samog plakata, ne morate ni čitati program. Već po stilu, odabiru boja i pozadini – znat ćete što koji kandidat zagovara. I tko je on.

Pa tako, kad smo već na temi vizuala – tu je i bijela košulja, bez kravate, bez sakoa. Ruke ne vidimo, poza je neutralna, uz blagi osmijeh. Kako se inače kaže, izgled nikada ne vara pa tako ni u ovom slučaju jer Zelić zato izgleda kao netko otvoren za dijalog o gradu.

Njegov plakat nije ni o moći, ni o revoluciji, to je poziv na svijest.

Mit je jednostavan: „Grad se ne vodi egom – nego razumom.”

Ali realno? Rijeka može. Možda. (Al’ bilo bi bolje da hoće.)

Tu tezu potvrđuje i sam izbor boja: plavi gradient prelazi u zleno što repreznetria more i šumu. A spoj toga je… da, pogodili ste – Možemo! Grad koji polako prelazi s industrije na održivost.

Izađite i glasajte!

A vi – vi ne morate šivati, popravljati klimu, ni saditi stabla. Samo zaokružite. Jer ova kampanja možda ima više boja i poruka nego što ih stane u jedan plakat, ali na kraju – samo jedan ulazi u kadar. Ostali ostaju… na fasadama.