Događaj koji je okupio oko pola milijuna ljudi na zagrebačkom hipodromu glavna je tema svih razgovora i prijepora, no dok svatko svojata događaj za svoje osobne potrebe ili ideale, postoje i pravi heroji. Oni iz sjene, koji su otišli i vratili se bez puno pompe.Volonteri Crvenog križa.„Poziv smo dobili od ravnateljstva, na sve operativne snage. Bilo je to nešto drugačije nego inače“, kaže Branka Maračić, ravnateljica DCK PGŽ. Zvuči jednostavno, ali iza te rečenice stoje tjedni priprema, selekcije i treninga. Mjesec dana ranije počeli smo s upitima tko je spreman – fizički, psihički, ali i vremenski – izdržati dugo dežurstvo“, dodaje Amra Ramić, stručna suradnica Crvenog križa. Nisu svi mogli – ali oni koji su otišli, znali su da idu pomoći.Kao i pred svaku veliku i neizvjesnu akciju, osjećaji su bili pomiješani. „Bilo je uzbuđenja, ali i strahopoštovanja“, priznaje volonterka Ana Blečić Jelenović. „Znaš da ulaziš u ogroman događaj, s mnoštvom ljudi koje lako ponese emocija i glazba.“Luka Brnčić, također volonter, dodaje: „U početku je bio neki kolektivni strah, ali kad smo vidjeli organizaciju, kako sve funkcionira – došlo je ono pozitivno uzbuđenje.“Čim su svirke počele, krenule su i intervencije. Dežurali su na tornjevima, na punktovima, na vodi, među ljudima – uvijek korak iza kulisa. „Najčešće su bile glavobolje, opekline, sunčanica, povraćanja zbog alkohola“, opisuje Anamarija Brnčić, volonterka. „Bilo je i opeklina od baklji, napadaja panike…“, dodaje Ana. No, unatoč svemu, situacija je bila – iznenađujuće dobra.Iskreno, očekivali smo gore. Ali sve je prošlo u redu. To je zasluga svih službi, ne samo naše“, kažu volonteri jednoglasno.Ivan Uravić, koordinator spasilačke službe za PGŽ i LSŽ, s ekipom je dežurao na Bundeku i Savi. „Bilo je pokušaja preplivavanja Save usred noći. Morali smo intervenirati, spriječiti moguće tragedije“, ističe Uravić. Njegova ekipa bila je aktivna gotovo 18 sati bez prestanka – od jutra do duboko u noć.„Ljudi nisu mogli vjerovati da smo sve to radili besplatno“, smije se Anamarija. „Ali onaj osjećaj kada ti netko priđe i kaže hvala – neprocjenjivo.“ Luka dodaje: „Mogao sam sjediti doma. A mogao sam biti gore, ako nekome zatrebam. Bio sam gore.Nitko od njih ne traži priznanje. Nema press konferencija, selfija s pozornice ni TV kamera. Oni rade ono što vole – pomažu. A kad sve završi, tiho se vrate svojim svakodnevnim životima. Bez pljeska, bez naslova.