Veliki jubilej proslavio je misom koju je u sjemenišnoj kapeli u Rijeci predvodio nadbiskup Mate Uzinić, a namijenio ga je molitvi za nova svećenička zvanja.A slavlju su se pridružili i nadbiskup u miru Ivan Devčić, brojni svećenici, ponajprije kolege iz doma za umirovljene svećenike, članovi kurije i katedralnog kaptola, rektor Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu don Marko Đurin te bliža rodbina i djelatnici Svećeničkog doma. Nadbiskup Uzinić zahvalio je Bogu što je slavljenika uključio u veliko djelo i poslanje Crkve. „Uključio ga je kao svećenika koji je tijekom dugog života na različite načine služio općoj Crkvi, ali i našoj mjesnoj Crkvi.
Na kraju mise okupljenima se obratio i slavljenik, zahvalivši Bogu za dar svećeništva pozvao je na zajedništvo vjernika Katoličke Crve i uputio molitvu za nova svećenička zvanja. Prisjetio se svog rodnog kraju, svog djetinjstva i mladosti kada su ovdje živjeli Hrvati, Talijani i Nijemci. Drugi svjetski rat donio je sukobe među narodima, ali slavljenik je uputio poruku zajedništva vjernika i nadilaženja nacionalnih podjela. „Razlike u nacionalnosti ne znače ništa, pred Bogom smo svi jednaki. Biti vjeran Bogu, biti vjeran svojoj Crkvi, biti vjeran svojoj braći svećenicima, to su veliki i milosni darovi Božji“, rekao je Simčić te izrazio želju da njegova stota obljetnica bude izvor i poticaj za nova svećenička zvanja.

Milan Simčić rođen je 1926. u Klani. U malom sjemeništu bio je u Rijeci i u Udinama gdje je i maturirao. Pred kraj rata partizani su ga mobilizirali te je sudjelovao u posljednjim ratnim operacijama. Nakon rata nastavio je teološki studij te ga je tadašnji riječki biskup Ugo Camozzo, s kolegom Josipom Uhačem poslao na studij u Rim. Tamo je završio teologiju, specijalizirao crkveno pravo, a 1956. na Papinskoj diplomatskoj akademiji licencirao iz međunarodnog diplomatskog prava.

Za svećenika je zaređen 1950. u bazilici sv. Ivana Lateranskog u Rimu, a stjecajem društvenih i političkih okolnosti svoj je svećenički vijek morao provesti u Vatikanu gdje je nakon nadbiskupa Josipa Uhača bio drugi Hrvat primljen u Papinsku diplomatsku akademiju u njezinoj tri stoljeća dugoj povijesti. Od 1960. pa do umirovljenja 1997. radio je u središnjim ustanovama Rimske kurije, deset godina u Kongregaciji za nauk vjere, a kasnije u Kongregaciji za kler. Važnu ulogu odigrao je, uz Uhača, tada nuncija u Njemačkoj, prilikom priznavanja Hrvatske kao neovisne države od strane Vatikana, Italije i Njemačke.

Kasnije, po uspostavi slobodne Hrvatske, uključio se i u rad svoje rodne Riječke nadbiskupije kao odvjetnik Ženidbenog suda Riječke metropolije i savjetnik riječkom nadbiskupu Ivanu Devčiću. Umirovljeničke dane provodio je u rodnoj Klani, a posljednjih godina u svećeničkom domu Riječke nadbiskupije. (Preuzeto https://www.ri-nadbiskupija.hr/)