Ruševine, smeće i neugodni mirisi. To je svakodnevica stanovnika Vodovodne ulice u Rijeci, koji se već mjesecima bore s problemima koji ozbiljno narušavaju kvalitetu života. Unatoč višestrukim molbama, gradske vlasti nisu reagirale.Najveći problem u ovoj ulici predstavljaju ruševine nekadašnje tvornice elektroindustrije Rade Končar. Iako su stanari pokušali “ukrasiti” zapušteni objekt sadnjom biljaka i ironično ga nazvali “cvjetna oaza”, prava je situacija daleko od idilične. Na ruševinama se nakupljaju trupla životinja, dok neugodni mirisi prisiljavaju stanare da drže prozore zatvorenima.
Aleksio Komar, preds8jednik Vijeća Mjesnog odbora Školjić, izrazio je frustraciju trenutnim stanjem ulice: “Ja ovu najljepšu i najdužu ulicu u Rijeci zovem ‘ulica bronce’. Nije oprana 20 godina, šahte su začepljene, ograde ruzinave.”Prije šest mjeseci stanari su se suočili s još jednom neugodnom situacijom, koja ih je potaknula na organizaciju prosvjeda zbog neodrživih uvjeta života u ulici. Unatoč naporima, prosvjed nije donio konkretne rezultate. Božidar Đurić, predstavnik stanara, naglasio je dodatne poteškoće uzrokovane nekontroliranim smještajem 35 stranih radnika u jedan stan. “Zbog njihovog neodgovornog ponašanja nismo spavali noćima,” istaknuo je Đurić. Osim toga, stanari su bili izloženi ozbiljnoj opasnosti od požara, jer su radnici punili 30 baterija za električne mopede unutar stana.Prosvjed koji su stanari organizirali u ožujku nije donio željene rezultate. Grad Rijeka oglušio se na njihove zahtjeve, pravdajući se da sporni stan, u kojem su boravili strani radnici, nije u gradskom vlasništvu. Time su, praktički, izbjegli preuzeti odgovornost za eskalaciju problema. Usprkos tome, rezultati su postignuti od strane stanara. “Danas se baterije više ne pune, manje je stanara, uveden je osnovni komunalni red, ali borili smo se i za radnike koje su smjestili ovdje, kao i za naše sugrađane,” kaže Komar.
Iako su napori stanara doveli do određenih poboljšanja, ruševine i zapušteni prostori i dalje predstavljaju ozbiljan problem, a konkretno rješenje ostaje neizvjesno. Problemi s devastiranim područjem i dalje su prisutni, podsjećajući na potrebu za trajnim i sustavnim rješenjima. Ako gradske vlasti ponovno ne reagiraju, stanari su spremni preuzeti inicijativu i organizirati radnu akciju kako bi uredili ulicu. “Ako grad nema resursa, mi možemo okupiti 150 ljudi i urediti sve u roku od dva do tri dana,” poručuje Aleksio Komar, pozivajući na akciju.
Unatoč katastrofalnim uvjetima, cijena kvadrata u Vodovodnoj kreće se od 1.700 do 2.500 eura, što stanare dovodi do pitanja tko bi uopće bio spreman živjeti u takvom okruženju. Vodovodna ulica, udaljena tek nekoliko stotina metara od središta Rijeke, djeluje poput paralelnog svemira. Dok mnogi Riječani ovaj dio grada izbjegavaju, stanari i dalje neumorno traže rješenja, svjesni da problem njihove ulice sutra može postati problem bilo kojeg dijela grada.
