Idemo na kavu? Pitanje koje ćete čuti svakog dana ako ste u Rijeci. Nije da ga nema i u drugim gradovima – ima. Ali u Rijeci ono postaje, u najmanju ruku – filozofsko.

Jer kava je u ovdje, ponajprije, sinonim za druženje ili izbjegavanje obveza. A tek onda, kava.

Sinonim za sve, osim za kavu

Tik – tak, tik -tak… Tako ide vaš sat, dok vi sjedite uronjeni u stolicu, ispijajući zadnju kapljicu kave, znajući da je prošlo gotovo 3 sata otkako ste je naručili.

U pozadini gradski žamor, jer ste baš uletjeli za vrijeme špice kada se svatko bori da pronađe slobodno mjesto.

Sjedne se, naruči se kava, ali ne onako, obično, kako piše na meniju već – mali s toplim ili veliki s hladnim. A ako je baš ljeto i Korzo se pretvori u Saharu, naručit će se i koja cijeđena. Jer da – sok od naranče nije kava, ali je u ovom slučaju sinonim za kavu. 

I onda dođe onaj trenutak: “Reći ću ti kad se vidimo” ili “pričat ćemo na kavi”. Te kave postaju ozbiljne, zanimljive – na njima se uživa, diskutira ili iščuđava uz poznatu riječku poštapalicu: “Što da?”

Društvena scena

Sada kada znamo da kava, nije samo kava, možemo početi govoriti o kakvim je onda kavama riječ.

Razlikuje se tako prijateljska, poslovna ili ona kava “iz interesa”. No, i u tim situacijama, način kako ste nekog pozvali – igra važnu ulogu.

Jer kada čujete riječi poput: “Hitno moramo na kavu”, onda znate – sve što radite pada u drugi plan. Mijenja se raspored, trči se, juri – jer to je nešto što se mora reći uživo, i nikako drugačije.

Ono što je posebno zanimljivo, u cijeloj priči, jest to da se na svakoj od tih kava ponašamo drugačije, po nekim normama – ovisno o tome s kim smo i gdje smo.

Za neke ćemo kave prekinuti sve dogovore.

Za druge ćemo reći usput: “A da, moramo se dogovoriti za kavu.” Ako čujete tu rečenicu… znajte – na tu kavu vjerojatno nikad nećete otići.

Kafić kao riječka “agora”

U staroj Grčkoj, agora je bila javni trg – mjesto susreta, rasprave i razmjene ideja. Danas, riječka agora su kafići. Svatko ima svoj omiljeni, onaj “svoj stol”, “svog konobara”, “svoj red”.  Toliko se vremena tamo provede, da se i stolovi neslužbeno zauzmu. Već pri ulasku zna se kamo se sjeda, tko donosi kavu i kako ide narudžba – poput određenog sistema, koji nikada ne griješi.

No, agora, u ovom riječkom kontekstu, ne mora biti samo javni prostor. Jer kava se prije i doma, na kaču ili pod dekicom, a da se pritom zapravo pije kako – jer to je isto “ajmo na kavu“. 

Kiša pada, kava teče 

Rijeka je nedavno bila proglašena najkišovitiji gradom na svijetu. Lilie su se kapljice Gradom koji teče, ali ni to sigurno nije spriječilo Riječane da uživaju u kapljicama. Ne onim kišnima, već kavinim. Pa tako, ako spojite, kavu i kišu uz još neku Urbanovu pjesmu, dobit će te pravo Riječko iskustvo – kao onaj starter pack kako biti RIJEČANIN. Kava postaje više od kave, u jednu ruku identifikacija svih nas, zajednička točka. Jer kako to inače biva, na kavu će te otići ujutro, a vratiti se u pola noći.

Jer kava nije kava, kava je sinonim za sve ostalo. 

Kultura ispijanja kave 

Ali da ne ispadne sve crno-bijelo, “problem” je zapravo univerzalan. Naime, u Hrvatskoj još uvijek nije izgrađen Starbucks. I postavlja se pitanje – zašto?  Odgovor se krije u našoj kulturi ispijanja kave. Takav lanac, kod nas jednostavno ne prolazi. Razlog? Jer se kava kod njih kupi, i ide dalje. A kod nas je kava sporedan faktor. Naruči se i onda se sjedi. Dugo. Ponekad satima.

Jer kod nas je kava – prioritet. Ili bolje rečeno: sve ono što se događa za vrijeme kave.