„Ove žene misle zaustaviti ubojstava toga će uvijek biti one bolje da nešto pametnije rade i odgajaju svoju djecu a ne nasilnike koji ubijaju žene“

„Od kada to žene u Hrvatskoj nemaju pravo glasa?? Stalno neke feministkinje, a po izgledu upitno šta uopće imaju među nogama, traže neka prava, a bar kod nas sve izjednačeno! Vi ste neke toliko čudne osobe, da ne kažem glupe, kad ne shvaćate kako neki poslovi ne idu ženama, a isto tako neki poslovi muškarcima!! Nitko danas, pa evo više niti u Iranu ne može zabraniti ženama zapošljavanje, ma bilo kakve zabrane. p.s. dosta ovih žena je ubijeno zbog jezika, a ne mržnje prema ženskom spolu, što bi trebao biti femicid!!

„Ako su te ubijene žene kao što ste vi, nije puno“

„Kada bi mi muškarci stali i stavili imena ubijenih muškaraca onda bi bio malo taj trg…“

„Koja prava? Kakav je ovo prosvjed? Kad su žene silovane i žrtve nasilja nikom ništa. Kud ide ovaj svijet. I vi ljudi još takve ljude podržavate, može vas biti sramota Dragoga Boga i žrtve nasilja“

Da, dobro ste pročitali. I ne, to nisu izdvojeni komentari.  To je tek dio reakcija koje su uslijedile nakon mirnog i dostojanstvenog okupljanja u Rijeci, održanog u spomen na 19 ubijenih žena u 2025. godini, od kojih se 15  smatra femicidom.

Cilj je bio odati minutu šutnje svakoj ženi kojoj je nasilno oduzet život i jasno poručiti da žrtve nisu i ne smiju biti tek statistika. Jer iza svake brojke stoje ime, život, obitelj i prijatelji. 

Park ispred HNK-a Ivana pl. Zajca tako je na jedno popodne dobio novu pozornicu. Onu ispunjenu tišinom. Zbog onih koji svoje živote dijele na prije i poslije tragedije, ali i zbog onih koji su došli pružiti ruku utjehe.  Jednako potresno i gotovo nerealno bilo je i na društvenim mrežama – onog trenutka kada se otvore komentari.

Jer femicid je, očito, i dalje tabu tema. U 21. stoljeću u kojem se krivnja traži u aktivisticama, ali čak i u onima koje nemaju priliku ispričati svoju stranu priče – žrtvama. I sve to kako bi se izbjeglo suočavanje s pravim krivcem, odnosno nasiljem.

Zato je jedan od najčešćih komentara bio: „Ovo je diskriminacija muškaraca.“

Ali ne, ovo nije borba – žena protiv muškaraca.

Ovo nije ideologija.

Ovo nije politika.

Ovo je pokušaj da se kaže naglas ono o čemu se prečesto šuti: da žene u Hrvatskoj umiru od ruke bliske osobe, najčešće partnera ili bivšeg partnera. Da se brojke povećavaju. Da iza svake „statistike“ ostaju djeca, roditelji i prazni domovi.

Tolerancija završila u Mrtvom kanalu

Nemojmo zaboraviti da je Rijeka 2020. godine nosila titulu Europske prijestolnice kulture. „Luka različitosti“ bio je slogan, ali i obećanje – tolerancije, otvorenosti i empatije.

Šest godina kasnije, slika bitno drugačija. Suosjećanje je zamijenjeno osudom, a tišina razumijevanja – bučnom kritikom.

Jer ako sudimo po ovim komentarima, kako god ih definirali, prave životne vrijednosti i zajedništvo odvano su – izumrli. 

I ne, ovo nije feministički tekst. 

Ovo je tekst o društvu koje je naučilo relativizirati nasilje, opravdavati ubojstva i okretati glavu.